Međunarodni festival djeteta već je davno postao star ili točnije, dugovječan festival. Festival je to koji je nadživio svoje osnivače, a sve češće oprašta se i od svojih prijatelja. Ovom prigodom oprostiti nam se od Tahira Mujičića (1947.-2026.), čovjeka koji je isijavao veselje. Osobe koja nije mogla bez prijatelja. Lika koji je bio štošta ali ponajprije kazalište. Drugima pa onda i sebi.
Što je radio Tahir? Ovih dana nabrajat će se njegova zanimanja, zvanja manje-više, jer biti profesor u našem društvu postalo je pitanje otuđenja mladih i nešto starijih ljudi koji bi morali biti usmjereni jedni na druge. Uz zanimanja i zvanje idu nekako i znanja, a u Tahira su ona bila podloga da bi njima vitlao ili šaptao – kako kada i kako gdje – u prostore ispunjene ljudima koji će korespondirati s duhom njegova dosjetljivog zanosa.
Tako je i počeo prije više od pola stoljeća u grupi koju je Veselko Tenžera pisao M-S-Š (Mujičić –Senker – Škrabe) i smatrao je triom koji „za naše dobre kulturne običaje nepristojno dugo surađuje bez svađa“, grupom u kojoj stvaralaštvo počinje od „pretpostavke da je jedini materijal teatra – teatar“. Na dekorativnom okviru nacionalne povijesti oni su se poigravali „žanrovima, konvencijama, klišejima i, ponad svega, svojevrsnoj arheologiji teatarskih, književnih, političkih i socijalnih idioma“. Uletjeli su urnebesno u našu ustajalost i suzdržanost i natjerali nas da se nasmijemo. Postali su nezaobilazni, štoviše potrebni publici koja ih je nosila za razliku od šturih obavijesti o tome gdje, kako i što rade. A oni su se zezali svojom i našom ozbiljnošću, svojim i našim intimnim i javnim svjetovima. Oni javni nisu im se lako praštali. Vidjelo se to i na našem festivalu kad su gostujuća kazališta na Ljetnoj pozornici jedva održavala autonomiju prostora predstave u mnoštvu koje im je pljeskalo.
Slučajno ili ne, upravo je Tahira kao predstavnika trojice, zapala dužnost da doputovavši u Šibenik na dogovor, odbije ponudu Festivala za scenarij jednog od otvorenja. Nisu pristajali na šablone i umetke kojim ih je festivalska politika pokušala rastočiti. Inzistirali su na svom, cjelovitom i neponovljivom scenariju – jednom od onih koji će postati poželjni za desetak godina, tj. krajem 80-ih. „Propjevali“ su prerano, ali su se usudili. Ostali su takvi i kad su se dali na osobna putovanja u kazalištu.
Pjevanje, ono poetsko, najviše je ležalo upravo Tahiru kad se od songova iz njihovih kazališnih djela pretvorilo u brojne zbirke poezije kojima nas je godinama razveseljavao, bordižajući između sjetnih temelja i potrebe da se veseli zajedno s ljudima kojima se obraćao. Sva je svoja lingvistička znanja i senzibilitet ritma prelijevao između Srednje Europe i Mediterana, duboko ukotvljen u rodnom Zagrebu iz kojeg je pjevao ‘na svim hrvatskim jezicima’, obogaćenim germanizmima, turcizmima, drugim izmima i specijalnim čehatskim (češko-hrvatskim) koji je osobito volio.
O tome da je sam mogao stvoriti kazališnu predstavu pokazao je brojnim angažmanima radeći lutke, kostime, scenografiju, režirajući i pišući na način na koji je tri ljeta (1985.-1988.) uspijevao održavati svoj CK (cabaret/kabare) nazvan LEC Manipuli (lutkarsko-erotski cabaret) zasnovan na ZUZ-u (Zakonu o udruženom zajebavanju, Dekretu o manipulaciji, kao normativnom aktu, Zaptnim zakonom Dimitrija Demetra, zadnjoj riječi i Loviiii). Budući da je grupa imala razne oblike temeljnog imena pa i oblik imena Mmanipuli objasnit će da mora manipulirati barem s dva mm (supotpisao ju je s Igorom Mrduljašem). Za sve što je radio uvijek su mu trebali prijatelji i glumci. Sve ostalo mogao je / znao je stvoriti sam. Uostalom, na samom početku karijere bio je karikaturist i novinar. Ali kazalište je bilo i ostalo najkompleksniji oblik svijeta u čijem je stvaranju i komentiranju sudjelovao cijelog života.
Na festivalu u Šibeniku, na kojem se učestalo pojavljivao nakon rata, veselio se grupi Šibenskih mališana – ljudi u zrelim i (ne)ozbiljnim godinama s kojima će utemeljiti i čuvenu Pjesničku večer u podne koja se tradicionalno održavala na svetih Petra i Pavla u Marendi. „Dečki“ su to koji rukavice nisu dobacivali u lice protivnika nego ih obrtali na njihovu unutarnju stranu kako bi pokazali stvarnost djela i zanata u kojem život ima običaj dovršavanja. I svi smo na njega pozvani.
Uoči Božića, dok je još imao snage družiti se s mobitelom nazvao je zbog čestitanja, a onda sasvim „ozbiljno“ objašnjavao kako je kokot naš junak (njegova prva zbirka pjesama objavljena 1994. zvala se Kokot u vinu, a mogla je biti i Vino u kokotu), da je piščanec prošlost i budućnost Hrvata još od seljačkih pobuna i obrane grada od ulem age (uglednika) i zato se nada da će stići napisati zbirku Naša kapunjera u kojoj bi poseban ciklus bio posvećen onkologiji na kojoj su ga pokušali liječiti.
Napustio je tu planiranu Našu kapunjeru u vrijeme Ramazana i sada nas sa sretnijeg svijeta prati jer dođe vrijeme odiljanja nas od naših junaka i prijatelja. Nedostajat ćeš nam, Tahire, prijateljima, šibenskim mališanima i odraslićima (kako bi rekao Jakša) u privremenosti koja nam je preostala.
(Grozdana Cvitan)
